Višegrad je svijetu dao Andrića, a danas se ponosi još jednim velikim književnim imenom

Rođen u Višegradu, Saša Stanišić danas je jedno od zapaženih imena savremene njemačke književnosti, a njegovo stvaralaštvo nosi tragove zavičaja koji je davno napustio.

Autor: U razgovoru sa...

Na obalama Drine, tamo gdje se zelena rijeka tiho provlači između brda, smjestio se Višegrad, grad čije se priče prenose s koljena na koljeno, a prošlost živi u kamenu, vodi i sjećanju njegovih ljudi. Nad njim stoji most, nijemi svjedok vremena, susreta i rastanaka, dok rijeka neumorno nosi svoje tajne dalje, kao da zna da neke priče nikada ne prestaju da traju.

Piše: Sonja Vidaković/ Impressportal.ba

" Sve prolazi, a mostovi ostaju.”

Ivo Andrić

U tom gradu, čije je ime zauvijek povezano s književnim nasljeđem Ive Andrića, započela je i životna priča Saše Stanišića, pisca koji će svoj glas pronaći daleko od obala Drine.

Kako i dolikuje ovoj maloj kasabi, do mene je priča o njemu stigla polako, preko poznanika i onih koji su čuli od drugih, kroz usputne razgovore u kojima se, uz svakodnevne brige i obične ljudske teme, pronese i poneka vijest koja čovjeka zaustavi i navede da se zamisli. Govorilo se o njegovim knjigama, uspjesima i priznanjima, o tome da je jedan naš čovjek, rođen ovdje, daleko odavde izgradio ime koje se u svijetu književnosti izgovara s poštovanjem. Neki su ga nazivali novim Ivom Andrićem. Ne znam koliko takva poređenja mogu biti pravedna prema piscima, jer svaki čovjek, pa i onaj koji stvara, mora imati svoj put, ali znam da je u meni ta priča probudila radoznalost.

Kao nekoga ko voli književnost, ko u knjigama često traži i utjehu i odgovore, a u riječima drugih ljudi prepoznaje ono što sam ne umije uvijek da izgovori, začudilo me je što za njegove uspjehe nisam saznala ranije. Kako je moguće da mi je promaklo ime čovjeka koji je rođen u gradu čije ulice poznajem, u gradu koji je svijetu već podario jednog nobelovca, a koji je, daleko odavde, izgradio vlastiti književni put? Ali možda je upravo u tome i neka ljudska istina: čovjek može voljeti jednu stvar, a da ipak ne poznaje sve njene puteve; može vjerovati da je upoznao mnogo toga, a onda naići na jedno ime koje ga podsjeti koliko još ima da otkrije.

Ima u tome i radosti, i čuđenja, i neke tihe potrebe da se čovjek prisjeti odakle je potekao i šta sve može ponijeti sa sobom kada jednom ode. Jer ljudi odlaze, život ih raznosi na razne strane, a da ni sami ne znaju šta će od onoga što su ponijeli jednoga dana izrasti. Ponekad se čini da se zavičaj najdalje čuje upravo onda kada ga više nema pred očima, kada ostane samo u sjećanju, u jeziku, u pričama i u onom nevidljivom nasljeđu koje čovjek nosi, a da o njemu često i ne razmišlja.

Možda je upravo u tome ljepota ovakvih susreta s ljudima koje nismo poznavali, a čije nas priče ipak dotaknu kao da smo ih oduvijek negdje nosili u sebi. I možda je dovoljno da, makar na trenutak, u uspjehu jednog čovjeka prepoznamo nešto svoje — ne da bismo ga prisvojili, nego da bismo se obradovali što je iz zemlje koju poznajemo, iz grada čije ulice i obale Drine nosimo u sjećanju, izrastao neko čije riječi danas prelaze granice.

Jer nije malo kada jedan čovjek daleko od svog zavičaja pronađe svoj glas. A još je ljepše kada taj glas, makar na trenutak, vrati i nas samima sebi.

Saša Stanišić rodjen je 1978. Otac mu je bio Srbin, majka Bošnjakinja, još kao dijete 1992. odlazi sa svojim roditeljima u Njemačku. Sam život ga je rano naučio da čovjekove granice nisu uvijek one koje su mu drugi odredili. Između dva jezika i dvije kulture, između onoga što se pamti i onoga što se tek upoznaje, počeo je da gradi svoj književni svijet.

Na Univerzitetu u Hajdelbergu studirao je njemački jezik i slavistiku, tražeći u riječima možda ono što čovjek često traži cijeloga života - način da razumije sebe i druge.

Zavičaj, jednom upisan u čovjekovu dušu, ne prestaje da postoji onda kada se za njim zatvore vrata. On nastavlja da živi u sjećanjima, u jeziku, u pričama koje čovjek pripovijeda drugima, ne bi li sačuvao barem dio onoga što je vrijeme pokušalo da odnese.

Njegove književne radove prepoznala je i šira kulturna javnost, a njegova priča uvrštena je u zapaženu antologiju „Priče iz Bosne“, posvećenu kratkoj prozi mladih bosanskohercegovačkih germanista. Pored toga, autor je dvije radio-drame, kao i brojnih pripovjedaka i eseja. Ipak, njegovo ime najviše se vezuje za roman „Kako vojnik popravlja gramofon“, djelo koje mu je donijelo međunarodno književno priznanje i koje se ubraja među najpoznatije naslove njegovog stvaralaštva. Prevedeno je na čak 30 jezika.

Radnja romana „Kako vojnik popravlja gramofon“ Saše Stanišića odvija se najvećim dijelom u Višegradu, gradu u kojem se, pod sjenkom istorijskih lomova, mijenja sve ono što je do juče izgledalo postojano i vječno. U njemu nacionalna pripadnost postaje važnija od ljudskosti, a podjele se uvlače i tamo gdje su nekada vladali bliskost, povjerenje i ljubav. Dolazi vrijeme u kojem čovjek čovjeku postaje stranac, a poznate ulice, kuće i pragovi počinju da nose neko novo, tuđe značenje.

Rat se u Aleksandrov život ne uvlači samo kao istorijski događaj već kao sila koja prekida djetinjstvo i razara njegov dotadašnji svijet. Porodica je prinuđena da napusti rodni grad i utočište potraži u Njemačkoj. Daleko od Višegrada, Aleksandar piše pisma Asiji, djevojčici koju je zavolio u vremenu kada su se oko njih rušili i svijet i djetinje predstave o njemu. Odgovora nema. Dani prolaze, a život u tuđini polako poprima oblik svakodnevice, premda ono što je ostalo iza njega ne prestaje da postoji u sjećanju.

Deset godina kasnije, Aleksandar se vraća u Višegrad, tražeći Asiju i ono izgubljeno vrijeme koje čovjek, ma koliko mu se vraćao, nikada ne može sasvim pronaći. Ali grad koji ga dočekuje nije više onaj iz njegovih uspomena. Između nekadašnjeg i sadašnjeg Višegrada stoji sve ono što je rat odnio, promijenio i zauvijek učinio nedostižnim. Jer postoje povratci poslije kojih čovjek shvati da se nije vratio samo u drugi grad nego i u neki drugi život, a da je djetinjstvo, jednom prekinuto, ostalo iza njega kao zemlja kojoj više ne pripada u potpunosti.

Pisac u ovom djelu kao da piše autobiografiju svoga života. Kao i kroz mnoga druga djela i u ovome se prožima nit nečega što je nekad davno ostalo nedorečeno.

Još jedno njegovo djelo ističe se među drugima a to je "Porijeklo".

Ali Porijeklo nije samo priča o odlasku iz rodnog kraja i životu u tuđini. To je knjiga o onome što čovjek nasljeđuje, a ne može uvijek objasniti; o porodičnim pričama koje se prenose s koljena na koljeno, o sjećanju koje blijedi i o potrebi da se sačuva ono što vrijeme neumitno odnosi.

Posebno mjesto u njoj pripada piščevoj baki, kojoj se vraća kroz sjećanja i riječi, nastojeći da sačuva njen lik dok ona polako gubi vlastita sjećanja. I možda je upravo u tome najveća nježnost ove knjige: u pokušaju da se riječima sačuva ono što se u životu ne može zadržati, da se voljeni ljudi još jednom dozovu i da im se, makar na stranicama knjige, produži trajanje.

Jer čovjek ne zna uvijek šta ga je sve oblikovalo dok ne pokuša da se vrati na početak. A kada se vrati, otkrije da porijeklo nije samo mjesto na kojem smo rođeni, već i sve ono što smo odatle ponijeli — u sebi, u svom jeziku, u svojim pričama i u načinu na koji pamtimo one koji su bili prije nas.

Ovaj roman samo je jedno od bezbroj priznatnih djela Sase Stanisica. Njegovi stvaralaštvo je bilo i ostaje prepoznato sve do danas.

Značajno priznanje dobio je 2014. godine, kada mu je dodijeljena Nagrada Sajma knjiga u Lajpcigu (Preis der Leipziger Buchmesse) u kategoriji beletristike za roman Uoči svetkovine (Vor dem Fest). Ova nagrada svrstala ga je među istaknute autore savremene njemačke književnosti. Za svoj doprinos književnosti nagrađen je i Nagradom Neli Zaks (Nelly-Sachs-Preis) grada Dortmunda 2023. godine, priznanjem koje se dodjeljuje autorima čija djela promovišu humanost, toleranciju i razumijevanje među ljudima.

Među novijim priznanjima posebno se izdvaja Njemačka nagrada za književnost za mlade (Deutscher Jugendliteraturpreis), koju je 2024. godine dobio za knjigu Wolf, kao i Nagrada Vilhelm Rabe (Wilhelm-Raabe-Literaturpreis), dodijeljena iste godine. Njegov međunarodni ugled potvrđuje i Nagrada Angelus, koju je osvojio 2023. godine.

Ova priznanja svjedoče o književnosti koja prevazilazi jezičke i nacionalne granice, povezujući lično iskustvo sa širim pitanjima ljudskog identiteta, sjećanja i pripadnosti.

Zastanimo ponekad nad tim koliko daleko čovjeka mogu odvesti putevi kojima krene iz svog zavičaja, i koliko dugo, ma gdje živio, u njemu ostaje nešto od zemlje iz koje je ponikao.

Potražite njegove knjige, pročitajte ih i sjetite se da je i on potekao iz našeg Višegrada, grada nad kojim Drina vijekovima pronosi svoje vode, dok se na njenim obalama smjenjuju ljudi i vremena, a priče ostaju.

Godine i daljine ne brišu porijeklo. Čovjek može otići daleko, izgraditi novi život i steći priznanja o kojima se nekada nije moglo ni sanjati, ali ono odakle je krenuo ostaje dio njegove priče. Zato se radujmo uspjesima naših ljudi, gdje god stvarali, jer svaki njihov uspjeh na neki način osvjetljava i kraj iz kojeg su potekli.

Višegrad je već svijetu podario jednog nobelovca. I ko zna, možda će vrijeme koje dolazi donijeti još imena kojima ćemo se ponositi. Drina je mnogo toga prećutala, mnogo toga odnijela, ali će, vjerujem, još dugo pronositi priče o ljudima koji su s njenih obala krenuli u svijet i tamo ostavili svoj trag.

Ima ljudi čija imena ne prelaze granice njihovih svakodnevnih briga, niti dopiru do ušiju onih koji ih nikada nisu sreli. A ima i onih koji, otišavši daleko od svog zavičaja, tiho i uporno krče sebi put kroz život, noseći u sebi nešto od zemlje iz koje su potekli. Njihove borbe često ostaju nepoznate njihovim sunarodnicima, zaokupljenim vlastitim nevoljama, ali njihov uspjeh postaje dokaz da ono što je jednom duboko pušteno u korijen ne mora nestati s odlaskom. Vrijeme prolazi, ljudi se raseljavaju, a iz istog tla izrastaju novi izdanci, svaki drukčiji, a ipak vezan nevidljivom niti za ono što mu je prethodilo. Tako se i nasljeđe prenosi: ne uvijek velikim riječima i svečanim obećanjima, već životima onih koji, gdje god se našli, u sebi sačuvaju djelić zavičaja — nešto što im je davno, možda i ne znajući, usađeno u srce.