Na Hilandar sam otišao da pomognem, a vratio se kao drugi čovjek: Priča o devet dana u svetinji

Cvijetin Miškić iz Brčkog, porijeklom iz Obudovca, o povratku u srpsku carsku lavru, zajedničkom radu, molitvi i duhovnim poukama koje je ponio sa Svete Gore.

Autor: U razgovoru sa...

Postoje mjesta na koja čovjek ne odlazi samo da bi ih vidio, već da bi u njima nešto dublje doživio, preispitao sebe i vratio se kući sa drugačijim pogledom na život. Za mene je jedno od takvih mjesta manastir Hilandar, srpska svetinja na Svetoj Gori, kojoj sam se ovog oktobra vratio po drugi put.

Piše: Cvijetin Miškić/ Impressportal.ba

Moj prvi odlazak na Hilandar bio je 2023. godine. Tada sam, tokom trodnevne posjete, obišao Hilandar i manastir Esfigmen. Već tada se u meni rodila želja da se jednog dana ponovo vratim, ako se za to ukaže Božja volja. Nisam ni slutio koliko će mi sljedeći dolazak značiti i koliko će se moj doživljaj ove svetinje razlikovati od onog prvog.

Nakon životnih borbi kroz koje sam prošao, moja vjera nije oslabila, naprotiv, postala je još snažnija. U meni se javila još veća potreba da blagodarim Bogu za sve što mi je dao, za svaki novi dan i za prilike da posjetim svetinje, da se u njima molim i da vrijeme provedeno u njima bude na duhovnu korist moje duše.

Ovoga puta ukazala se prilika da, zajedno sa braćom iz Obudovca i drugih mjesta, učestvujem u dobrovoljnom radu na manastirskim maslinjacima. Pokretač ove inicijative bila je Sokolska četa Obudovac, neformalna grupa ljudi okupljenih oko ideje obnove duha sokolskog društva, rada na dobrobiti zajednice i unapređenja nas samih. Međusobnim dogovorom odlučili smo da svojim trudom damo doprinos manastiru Hilandaru, ali i da kroz to iskustvo učinimo nešto dobro za sebe.

Na Hilandar smo stigli 11. oktobra. Od prvog trenutka obuzele su me pomiješane emocije, radost, zahvalnost, mir i spokoj. Znao sam da ovoga puta ne dolazim samo u posjetu, već da ću tu provesti više vremena, raditi i imati priliku da svakodnevicu ispunim molitvom, trudom i sadržajima koji su dušekorisni. Ta pomisao me je posebno radovala.

Na Hilandaru smo proveli devet dana, a svakodnevica je bila ispunjena molitvom i radom. Jutra su počinjala ranim bogosluženjima, nakon kojih smo doručkovali u šest časova. Već oko sedam časova kretali smo kombijem ka maslinjacima u mjestu Paparniki, udaljenom oko 45 do 50 minuta vožnje od manastira.

Tamo smo učestvovali u berbi maslina. Koristili smo uređaje za otresanje maslina sa grana, a zatim smo masline koje su padale na postavljene najlone ručno sakupljali i odlagali u gajbice. Ručali smo uglavnom na samim plantažama, oko 13 časova, dok smo se u manastir vraćali pred veče. Večera je obično bila oko 18 časova, nakon čega smo imali priliku da prisustvujemo večernjim bogosluženjima i bdenijima.

Kada bi kiša onemogućila rad na plantažama, odlazili smo u magacin "Uljarica", gdje smo razvrstavali već sakupljene masline. Odvajali smo one najkvalitetnije, namijenjene pripremi za ishranu, od maslina koje su bile predviđene za proizvodnju maslinovog ulja.

Berba maslina sama po sebi nije pretjerano fizički zahtjevna, naročito kada se radi timski. Ipak, zahtijeva aktivnost, trud i dobru organizaciju. Meni je posebno značilo to što svojim rukama mogu da doprinesem životu manastira. Masline nisu bile samo plod koji smo sakupljali. Iza svake gajbice stajao je zajednički trud i osjećaj da smo dio nečega većeg od nas samih.

Naš monah Toma redovno nas je obilazio na plantažama, donosio nam hranu i provodio vrijeme sa nama. Imali smo priliku i da u manastirskoj gostoprimnici u dva navrata duže razgovaramo sa njim. Te razgovore pamtim kao vrijeme duhovnog promišljanja i preispitivanja.

Razgovarali smo o molitvi, postu, duhovnom stanju čovjeka, životnim iskušenjima, lošim navikama, prolaznosti ovozemaljskog života i vječnosti. Svako je imao priliku da postavlja pitanja, iznese svoje mišljenje i podijeli iskustvo. Kroz te razgovore shvatio sam još snažnije koliko je važno da čovjek svakodnevno radi na sebi, da se trudi da bude bolji i da ne zaboravi da je ovaj život prolazan.

U tom smislu, posebno mi je ostala misao da dane ne smijemo olako trošiti. Svaki dan koji prođe više se ne može vratiti. Zato je važno da ga iskoristimo što bolje, da čuvamo svoju dušu, da budemo spremni na žrtvu, da trpimo kada je teško i da ne zaboravimo pokajanje kao važan dio duhovnog života.

Poseban trenutak našeg boravka bio je praznik Pokrova Presvete Bogorodice, koji se proslavlja 14. oktobra.

Toga dana nismo išli na plantaže. Umjesto rada, prisustvovali smo bogosluženjima i Svetoj liturgiji, a doručak i večeru imali smo zajedno sa monasima u monaškoj trpezi.

To je za mene bilo posebno iskustvo. Imao sam priliku da osjetim duh manastirskog života na jedan drugačiji način, kroz molitvu, tišinu i zajedničku trpezu. Vrijeme provedeno u hramu i na bogosluženjima podsjetilo me na značaj molitve i blagodarnosti, ali i na to koliko je važno da čovjek pronađe mir u sebi.

Posebno sam doživio i jedan razgovor sa ocem Tomom nakon večernjeg bogosluženja. Bio je to za mene dušekoristan susret. Postoje razgovori koji ne moraju biti prepričani da bi imali veliku vrijednost. Dovoljno je da čovjeku ostanu u srcu i da ga podstaknu na razmišljanje i promjenu.

Osim rada i bogosluženja, posebno ću pamtiti zajedništvo koje se razvilo među nama. Bilo nas je dvadeset, iz Obudovca i drugih mjesta. Neki se ranije nismo ni poznavali, ali smo se tokom tih devet dana zbližili kao braća.

Najviše mi je pažnju privukla jednakost među svima nama. Bez obzira na profesiju, godine, društveni status ili životne okolnosti, svi smo bili zajedno, dijelili isti rad i jeli iz istih posuda. Niko se nije isticao niti je bilo potrebe da se neko dokazuje pred drugima. Svi smo bili tu sa istim ciljem, da svojim trudom pomognemo manastiru i da kroz to iskustvo i sami duhovno uzrastamo.

Upravo ta jednostavnost ostavila je snažan utisak na mene. Čovjek shvati koliko su neke stvari kojima u svakodnevnom životu pridajemo značaj zapravo prolazne i nebitne. Ono što ostaje jesu ljubav, međusobno poštovanje, dobrota i spremnost da budemo tu jedni za druge.

Posebno su mi dragi bili trenuci koje smo provodili zajedno nakon rada, tokom odmora i uveče, pred spavanje. Razmjenjivali smo životne priče i iskustva, razgovarali o istoriji, smijali se i učili jedni od drugih. U tim jednostavnim trenucima stvaralo se bratstvo koje nije zavisilo od toga koliko se dugo poznajemo, već od onoga što smo zajedno proživjeli.

Na Hilandaru sam još snažnije osjetio da čovjeku ponekad nije potrebno mnogo riječi. Dovoljni su tišina, molitva, iskren razgovor i prisustvo ljudi sa kojima dijeli istu vjeru i želju da budu bolji.

Iz ovog boravka ponijeli smo i poseban dar, a to je ikona Presvete Bogorodice Trojeručice, koju smo donijeli u Hram Rođenja Presvete Bogorodice u Obudovcu.

Za mene ovaj dar ima posebnu vrijednost, jer predstavlja vezu između našeg boravka na Hilandaru i zajednice iz koje dolazimo. Ikona je podsjetnik na dane provedene u svetinji, na zajednički trud, molitvu i bratstvo koje smo izgradili.

Radost je znati da nešto što nas je duhovno obogatilo tokom boravka na Svetoj Gori sada ima svoje mjesto u našem hramu i da će i druge podsjećati na ovo iskustvo.

Vjerujem da upravo u tome leži i značaj ovakvih inicijativa Sokolske čete Obudovac, da se ne zadržimo samo na ličnom doživljaju, već da ono što steknemo kroz rad, vjeru i zajedništvo prenesemo i na svoju zajednicu.

Kada je došao trenutak da napustimo Hilandar, osjetili smo i tugu što odlazimo, ali i veliku zahvalnost što nam je bilo omogućeno da budemo dio tog iskustva. Sa sobom smo ponijeli želju da se ponovo vratimo, ali i odgovornost da ono što smo tamo doživjeli pokušamo da primjenjujemo u svakodnevnom životu.

Vratio sam se sa još većom zahvalnošću Bogu za sve što imam i za sve kroz šta sam prošao. Naučio sam da više cijenim svaki trenutak, da nastojim da vrijeme provodim u smirenju, radu, molitvi i druženju sa ljudima. Neka od svojih razmišljanja o životu dodatno sam proširio i sebi postavio nove ciljeve za budućnost.

Poslije svih životnih borbi, vjera je u meni postala još snažnija. Hilandar mi nije donio samo lijepe uspomene, već me je dodatno podsjetio na to šta je važno, koliko je potrebno raditi na sebi i koliko pažnje treba posvetiti onome što nam narušava mir i oduzima dragocjeno vrijeme.

Svakom čovjeku iskreno bih poželio da posjeti Hilandar. Ne samo da bi vidjeli manastir i upoznali njegovu istoriju, već da bi pokušali da razumiju šta znače život u zajednici, rad, molitva, smirenje i odricanje. Ipak, najvažnije je da ono što tamo osjete ne ostane samo uspomena, već da pokušaju da to primijene u svom svakodnevnom životu.

Jer nije dovoljno samo otići u svetinju. Važno je da se iz nje vratimo spremni da budemo bolji ljudi – prema Bogu, prema bližnjima i prema sebi.

Sa Hilandara sam se vratio zahvalniji, smireniji i sa još većom željom da svoj život ispunim onim što je zaista vrijedno. A najveća vrijednost ovog putovanja za mene je saznanje da se istinski duhovni plodovi ne ogledaju samo u trenucima provedenim u svetinji, već i u onome što nakon povratka nastavimo da njegujemo u svom srcu i svakodnevnom životu.