Ego - cijena potrebe da uvijek budemo u pravu

Koliko smo puta izgubili mir samo zato što nismo željeli da priznamo da nismo u pravu?

Autor: U razgovoru sa...

Šta je to ego? Gordost, samoljublje? Riječ koja u svojoj suštini nosi značenje „ja“.

Piše: Sonja Vidaković/ Impressportal.ba

Kada kažemo: „Povrijeđen mi je ego“ ili „Ego mi ne da“, govorimo o ponosu, o onome što mislimo o sebi, o svojoj ličnosti i karakteru. Što mislimo, a ne isključivo ono što jesmo.

„Ne da mi ego.“ Rečenica koja nam je često donijela mnogo više nesreće nego dostojanstva.

Hajde da to nazovemo onako kako dolikuje.

Je li to možda gordost ili je gordost prejaka riječ?

Krije li se u egu, gordost, jedan od velikih grijehova? Šta se krije u gordosti: nadmoć ili duboka slabost, dobro prikrivena?

Ego se najčešće povezuje s negativnim emocijama. Koliko nas je samo puta koštao sreće, a još češće mira — s drugim ljudima, ali i sa samima sobom? Jer ponekad je upravo mir u nama ono što prvo izgubimo u borbi da dokažemo da smo u pravu.

Gdje se završava zdrava svijest o sopstvenoj vrijednosti, a gdje počinje potreba da sebe stavljamo iznad drugih? I gdje da pronađemo odgovore na ono tako često pitanje: kako da pomognemo sebi?

Odgovore nam je davno pružila, i pruža, vjera, kroz duhovna djela koja su ovaj pojam razložila i protumačila na najbolji mogući način. Na nama je da se izborimo s vlastitim egom dovoljno da prihvatimo mogućnost da možda ipak nismo u pravu. Da možda, samo možda, neko drugi jeste. A možda je najteže izgovoriti upravo ono što nam najteže pada da priznamo: da smo zaista pogriješili.

Sveti oci, koji su dobro poznavali ljudsku prirodu, odavno su nam ostavili svoja djela i pisanu riječ, podsjećajući nas da je gordost jedna od onih unutrašnjih borbi koje čovjek ne može lako da pobijedi.

Ali mora pokušati.

Sveti Pajsije Svetogorac često je govorio o gordosti i samovolji kao preprekama duhovnom napretku. U njegovim poukama ego se povezuje s nespremnošću da prihvatimo savjet i s potrebom da naša volja uvijek bude ispunjena.

"Kada nama ovlada egoizam, od malog problema nastane velika svađa."

"Smirenje, dobrota i jednostavnost - to su osnovne stvari. To je suština života svakog pravoslavnog hrišćanina."

Čemu nas starac Pajsije uči? On nam govori da čovjek često ne pati samo zbog samog problema već i zbog svoje potrebe da bude u pravu, da pobijedi u raspravi ili da ne ispadne kriv.

Mogu li da se radujem tuđem uspjehu bez poređenja?

Mogu li da oprostim, a da ne moram da dokažem da sam bio u pravu?

Da li sam zbog toga slab?

Da li mi je važnije da sačuvam svoj ponos ili da postupim ispravno?

Ova pitanja nisu dijagnoza niti mjerilo nečije vrijednosti. Ona mogu poslužiti kao podsticaj za iskreno samopreispitivanje.

Uči nas da život pravoslavnog hrišćanina treba biti jednostavan, ispunjen željom da budemo bolji, sa smirenim srcem i umom. Ne uči nas da tjeramo "mak na konac" , niti da sreću tražimo u tome da uvijek budemo u pravu. Nije naš narod uzalud govorio: „Pametniji popušta.“

Zašto bismo danas, u ovom našem svijetu, takvog čovjeka nazvali budalom? Zašto bismo mislili da se ne zauzima za sebe? Ono što mnogi ne vide jeste da on zapravo čuva svoj mir, a to je nešto što nema cijenu. Neka drugi misle da je slab ili čudan, možda čak i beskrakteran, važno je da on zna da je sačuvao svoj mir i da je postupio ispravno. A Bog zna istinu.

Zato čuvajte svoj mir.

Kako kaže sveti Serafim Sarovski:

„Treba se svim silama truditi da sačuvamo duševni mir i da se ne uznemiravamo zbog uvreda drugih.“

Ili sveti Isak Sirin — o miru sa samim sobom:

„Budi u miru sa svojom dušom, pa će i nebo i zemlja biti u miru s tobom.“

Nosi mir u sebi. To je ono čemu nas uči vjera. Ne nosi gordost, već mir.

Budi mir u neredu.

Ne daj da ti uzmu mir, ma po koju cijenu.

Ali se pritom ne gordi. Nemoj misliti da si bolji od drugih jer si proniknuo u te tajne, jer si pročitao nekoliko knjiga ili se silno trudiš da budeš miran.

Jer tu leži drugi grijeh, grijeh gordosti.

Podmukli grijeh krije se u svakom od nas i čeka svoju priliku.

Čak i u vjeri. Gord čovjek posti i kaže bratu svome koji ne posti: „Ali ti ne postiš.“ Ili: „Ti ne ideš u crkvu.“ Ili: „Iz tebe govori demon“, ako mu ukažeš na nešto što je loše.

Jako je opasna manipulacija vjerom.

Jako je teško današnjem čovjeku ne pasti u sve te zamke. Vjera je u jednom trenutku, odličan način da se predstavimo da smo nešto što nismo. Način konekcije s drugim ljudima, moda, ma kako to strašno zvučalo. Način na koji se neko predstavlja kao dobra osoba. Ali jesi li to zapravo? Ili koristiš vjeru kao masku? Ili si stvarno dobar čovjek koji širi riječ Božiju?

Čovjek mora biti oprezan.

U svemu tome krije se ego. Naš ego. Naša potreba za posebnošću, pa makar i u vjeri. Ili u bilo čemu. Naša želja da budemo makar na jedan tren u pravu. Da kažemo drugima kako bolje igramo ovu igru života i kako smo je naučili, dok drugi nemaju pojma kako se živi.

Naša potreba da drugima kažemo: „Prolazi ti život, a vidi tebe, tako ga živiš! Hej, živi ga kao ja!“ Zašto ga ne živiš tako? To me gnjevi.

Manipulacija i ego. Najbolji prijatelji.

Ali svi smo mi grešni. Svi se borimo s tim. Zato ne smijemo zamjerati ljudima njihove slabosti. Njihove slike o nama. Njihove verzije života koje žele da živimo. Njihove savjete i priče. Jer i to je gordost. Ko su oni da meni kažu? Ja sam poseban. Ne svako vam može reći ono što želi, ali je vaše kako na to reagujete. Uzimate li srcu ili ne. Treba da se okrenemo sebi. Da vidimo šta to leži u nama samima. Koliko je gordosti, sujete. Koliko je pustilo korijenje.

Znate postoji priča o tome, kako je starac Pajsije šetao sa svojim duhovnikom. U toj šetnji starac mu reče: „Uberi onaj korov.“ I on ubere. Nastave, sjednu, pa kaže: „Uberi i ovaj drugi.“ On ubere, pa naiđu na stablo. „Hajde sad stablo“, reče starac. „Neću moći“, ali ipak pokuša. A otac mu reče: „E, to su naši grijesi.“ Ne smijemo ih zapustiti jer ih je kasnije teško, skoro nemoguće, iščupati. Čupajmo ih dok su mali.

Baš tako i mi, čupajmo ih dok su mali, rušimo svoje grijehe i borimo se s njima. Dok još možemo. Dok ne postanemo toliko slijepi da nijedna knjiga, nijedna riječ Božija ne bude mogla da razbije ono što je malo slave, novca ili trenutnog uspjeha postiglo.

Okrenimo se vjeri, Bogu, porodici i sebi. Pogledajmo sebe prije nego što krenemo da pričamo o drugima. Razbij svoj ego i svoje iluzije i učinio si najveću uslugu sebi.

A tada ćeš biti bliži Bogu. I na kraju imaćeš veliki mir, veći od bilo kog trenutnog zadovoljstva koje ti osjećaj da si u pravu može donijeti.

I na kraju, kako nam Gospod reče:

„Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam; ne dajem vam ga kao što svijet daje.“

To ne znači odreći se sopstvene vrijednosti, već naučiti da ona ne zavisi od toga hoćemo li uvijek biti u pravu. Jer gordost nas uvjerava da ćemo izgubiti ako popustimo, dok nas smirenje uči da ne moramo pobijediti drugoga da bismo sačuvali sebe.

Možda je zato jedna od najvažnijih životnih borbi upravo ona koju vodimo sa sopstvenim egom. Ne da bismo sebe poništili, već da bismo naučili da volimo bez nadmetanja, praštamo bez osjećaja nadmoći i čuvamo mir bez potrebe da uvijek imamo posljednju riječ.

Jer nije najveća pobjeda kada uspijemo da dokažemo da smo u pravu, već kada, i onda kada smo povrijeđeni, uspijemo da sačuvamo ono dobro u sebi. A mir o kojem Hristos govori ne počiva na našoj pobjedi nad drugim čovjekom, već na ljubavi, vjeri i smirenju s kojima pristupamo i drugima i samima sebi.